Sve ti je jasno, ali olakšanja nema: gdje zapinje promjena?
- Branka Paljetak

- 17. srp
- 2 min čitanja
Updated: 31. srp

Mnogi dolaze u terapiju ne zato da nešto shvate, već zato što su sve shvatili, ali promjena nema. Jasno im je kako su određeni događaji iz prošlosti oblikovali njihove obrasce ponašanja. Prepoznaju obrasce samosabotaže, straha od bliskosti ili potrebe da ugađaju drugima. Ali čak i s tim uvidima, osjećaji tjeskobe, praznine ili nepovezanosti i dalje su prisutni.
Upravo to nas uči da promjena zahtijeva više od analize.
Uvid nije dovoljan bez emocionalnog iskustva
Uvidi u sebe su važan aspekt psihoterapije. Ali bez emocionalne integracije, oni ostaju na kognitivnoj razini. Znati nešto o sebi i osjetiti to u kontaktu s drugom osobom nisu ista stvar.
U Geštalt terapiji razlikujemo retrospektivno razumijevanje i doživljaj u stvarnom vremenu. Prvo se često temelji na prošlosti, analizama i narativima koje smo već više puta prepričali. Drugo se temelji na sadašnjem trenutku, na svjesnosti tijela, emocija, tona glasa, pogleda, neverbalnog izraza. Tek kad je iskustvo “uključeno”, a ne samo objašnjeno, postoji potencijal za promjenu.
Pretjerana samosvijest može postati obrana
Kod nekih klijenata uvid služi kao način da se izbjegne osjećanje. Što su emocionalno ranjiviji, to preciznije analiziraju sebe. To postaje sofisticirana obrana od kontakta. Umjesto da dođu u dodir sa stvarnom tugom, strahom ili sramom, oni ostaju u misaonom sloju. Govore o sebi umjesto da budu sa sobom.
Geštalt terapeuti ne ostaju na tome da klijent nešto “zna”. Pitanje je može li se povezati s onim što zna. Može li osjetiti što znači reći “imam potrebu za blizinom” i istovremeno primijetiti kako mu se tijelo zateže dok to izgovara?
Terapijski odnos kao prostor gdje se mijenjamo
U terapiji promjena se ne odvija izolirano, već u kontaktu između klijenta i terapeuta. Terapeut nije neutralni promatrač, već aktivni sudionik u dijalogu. Ono što se događa između njih, nesporazum, bliskost, otpor, potreba, postaje materijal za rad.
Terapijski odnos omogućuje klijentu da kroz eksperiment iskusi nove načine reagiranja, komunikacije ili postavljanja granica. Taj odnos nije teorijski, već živo polje kontakta u kojem se eksperimentira s novim oblicima iskustva.
Promjena nije linearan proces
I za kraj, ono što ću uvijek naglašavati jest da promjena u psihoterapiji ne prati logiku linearnog napretka. Mi ne funkcioniramo kao mehanizmi. Naše psihološke promjene obilježene su i regresijom, ambivalencijom, otporima. Uvidi su važni, ali nisu garancija, nisu uvijek dovoljni. A ono najvažnije je da je potrebno vrijeme da nam novi doživljaji “sjednu u sustav”, da se stvore novi obrasci emocionalnog reagiranja, a ne samo mišljenja.
Uvidi bez emocionalne integracije ostaju u domeni samopomoći. Da bi psihoterapija bila učinkovita, znanje o sebi mora postati živo iskustvo. Geštalt terapija polazi od toga da promjena ne dolazi iz razumijevanja, već iz kontakta, svjesnosti i emocionalnog procesa koji se događa ovdje i sada.




Komentari