Kako smo od osobnog razvoja napravili obavezu bez kraja

Rad na sebi može duboko promijeniti način na koji osoba živi. Godinama pratim kako svjesnost, uvid, kontakt i emocionalna integracija otvaraju prostor za stvarnu promjenu.

Ali sve češće primjećujem kako, ono što je krenulo kao osobna potreba za razumijevanjem i podrškom, se pomalo pretvara u obavezu. “Rad na sebi” više nije samo prostor za rast, već postaje nova forma pritiska. Novi sistem vrijednosti koji se neprestano mora potvrđivati. Nova verzija slike o sebi koju treba održavati. 

S kim se natječemo?

Kao da postoji neizgovorena lista: terapija, psihoedukacija, rad s tijelom, granice, disanje, živčani sustav, analiza odnosa, journaling, razgovor o traumi, duhovna integracija…

Jer…ako sve to radiš, onda si “na putu”? Ako ne, zaostaješ?

Isto tako, ako radiš sve to, ali ti i dalje nije bolje, onda sigurno još nešto nije “riješeno”.

Neugodnim osjećajima nema mjesta. Ali nije li to opet isto mjesto zbog kojeg mnogi i dolaze na terapiju? Jer im je rečeno da ne plaču, osjećaju, budu “previše”, preglasni, prerazigrani. Jer im je utišano ljudsko iskustvo. Gle kako opet spontano ulazimo u stara uvjerenja. Jer je svaki nelagodni osjećaj, ljutnja, tuga, osjećaj nepravde, znak da smo neregulirani, da kaskamo, da smo neadekvatno “odrađeni”.

Gdje je kraj osjećaju krivnje i da nismo dovoljno dobri?

Jer to je jedino mjesto na koje ćemo stić budemo li pritiskali i inzistirali na “radu na sebi”.

I da, sve to je i tržište

Ovo o čemu pišem nije samo osobna dinamika. Tu je i čitava industrija koja živi od tvog osjećaja da nisi gotov (proizvod). Da još nešto trebaš integrirati, razumjeti, iscijeliti. To ne znači da je sve u tom svijetu loše ili površno, ali znači da se vrijedi zapitati: Čiji ritam pratim? Svoj, ili onaj koji mi je netko prodao?

Tko je odgovoran?

U terapiji često se citira rečenica: onaj tko je svjestan, taj je odgovoran. Ali što to zapravo znači?

Za razliku od moralnog diskursa, odgovornost u terapiji nije etička obveza, nego prirodna posljedica autentične, neposredne svijesti. Kada osoba postaje svjesna kako sudjeluje u vlastitim obrascima, tada ima izbor. Tek tada odgovornost ima smisla. I to ne za sve, nego za svoj dio odnosa, svoj odgovor. No ono što često vidim u praksi jest da ljudi internaliziraju ovu ideju kroz moralnu prizmu.

“Ako sam toga svjestan:a, moram se odmah promijeniti.”

“Ako sam shvatio:la uzrok, više ne smijem ponavljati obrazac.”

“Ako mi je teško, znači da nisam dovoljno napredovao:la.”

To više nije svijest. To je samo nova forma samonadzora.

U tom slučaju odgovornost više ne proizlazi iz kontakta sa stvarnošću, već iz unutarnjeg zahtjeva da budem netko tko je stalno “u procesu”.

Identitet prorađene osobe

Rad na sebi tako prestaje biti istraživanje, a postaje dokazivanje.

Ako se identificiraš kao osoba koja “radi na sebi”, moraš stalno biti u tome. Moraš znati pojmove, imati uvide, analizirati odnose, voditi računa kako komuniciraš, što osjećaš i kad ti se potkrao neki stari obrazac.

I sve to može imati smisla. Dok ne postane obaveza. Jer ako stalno moraš održavati sliku sebe kao “svjesne” osobe, prestaješ biti u stvarnom kontaktu sa sobom. Počinješ glumiti vlastitu verziju autentičnosti.

Zato, kad osjetiš da je došlo to vrijeme, stani. Ne diraj. Ne analiziraj. Ponekad je zrelije reći: ne sad. Dosta za danas. I to je rad na sebi, iako ga ne zovemo tako.

---

Ovaj tekst nije protiv terapije, znanja ni razvoja. Ali jest protiv ideje da sve moraš znati. Da stalno moraš raditi na sebi. Da iz svake neugode mora izaći nešto korisno. Rad na sebi ima smisla samo ako u njemu smiješ i stati. Smiješ ne znati. Smiješ biti nesiguran. Smiješ se ne truditi. Jer svijest bez slobode izbora nije svijest. To je napor. A promjena pod pritiskom možda i nije promjena, nego samo novi oblik prilagodbe.