Crtica iz prakse: Programer bez koda

Nedavno sam imala termin s klijentom programerom koji je došao s temom anksioznosti zbog posla. Kaže da je zabrinut. Kad ga pitam što ga konkretno brine, otvara se šira slika. AI je postao nužan, ali gdje je on u tome? U kojoj mjeri? Što to znači za njegovu budućnost? Hoće li mu to i dalje imati smisla? Kako uopće planirati sljedećih deset godina kad ne zna što će biti za nekoliko mjeseci?

Počinje od onoga što mu je poznato. Godinama je pisao kod. Kad bi naišao na problem, sjeo bi i kopao dok ga ne razradi. U tom procesu se prepoznavao. Vidio se kao netko tko ne odustaje dok ne shvati, kao perfekcionist u svom radu. To je bio njegov identitet, ali i uloga koju je gradio kroz ponavljanje sebe kao takvog iz dana u dan.

Pitam ga što od toga sada ostaje. Priča o novoj ulozi. Kod više ne piše on, to je sad zadatak AI agenta, a on preuzima ulogu micromanagera. On sad vodi, promta svog novog "kolegu". Otvorilo se pitanje njegovog novog identiteta i uloge koja je u nastajanju.

Ranije je postojao jasan unutarnji dijalog. Glas koji ga gura kad zapne, glas koji kritizira kad pogriješi, glas koji potvrdi kad nešto uspije. I to mu je funkcioniralo.

Sada opisuje kako agent piše kod, a on formulira upute. Kad rezultat nije dobar, tehnički nije "on pogriješio", ali odgovornost ostaje njegova jer on potpisuje taj rad. Njegov unutarnji glas se sad obraća agentu i prema njemu usmjerava ideje, frustracije i zadovoljstvo. Dok govori, primjećujem kako mu se ramena lagano podižu. Kao da tijelo ostaje u staroj navici, spremno za borbu s problemom koji se u međuvremenu preselio drugamo.

Brzina promjena dodatno komplicira cijelu priču. Kaže da taman kad uhvati neki ritam, stvari se već promijene. Govori o AI-ju koji se rapidno razvija, o industriji koja se pomiče brže no ikad, ali i o sebi. Identitet i uloge koje je gradio kroz ponavljanje sad traže drugu dinamiku na koju nije navikao.

To ga vodi do pitanja budućnosti. "Ne mogu više reći gdje se vidim za deset godina kad ne znam što će biti za par mjeseci."

Jasna mi je njegova potreba da bar pokuša imati neku sliku. Ovdje ne guram.

Kažem mu da zasad kao da nema dovoljno materijala iz kojeg bi se ta slika gradila. Prije je imao iskusnije kolege, uhodane načine rada, očekivanja koja su se relativno jasno mogla pratiti. Sada toga ima manje, ili je barem manje vidljivo.

Negdje u tom dijelu razgovora primjećujem da se malo smiruje. Disanje mu se produbljuje, prvi put u ovom satu naslonio se duboko o naslon kauča. Kao da upravo pronalazi mjesto na kojem kratko može stati.

Kaže da mu se čini da je anksioznost možda povezana s time što je cijelo vrijeme pokušavao imati odgovor. I da tek sada vidi da odgovora, barem za sada, nema na način na koji ga je tražio.

Kraj sata. Izlazi tiše nego što je ušao. Ne znam što će biti sljedeći put. Mislim da ni on ne zna. I to mi se čini kao nešto s čime ovaj put završavamo.

---

Dugo sam nakon tog sata razmišljala o tome gdje odlazi iskustvo "ja sam to napravio" kad rad ide kroz posredovanje. Kako uči osoba koja nije napravila grešku koju mora popraviti. Što ostaje od kompetencije kad se ne mjeri više po tome što znaš napraviti, već po tome kako znaš promptati.

Ali te teme ostavljam za drugi put.

---

Crtica je sastavljena od isječaka terapijskog rada i objavljena uz klijentov pristanak. Detalji su izmijenjeni radi zaštite privatnosti.